недеља, 15. новембар 2026.

Civilizacija na raskršću: skok ili sunovrat?





"...novi svijet, gdje ce djela uma, nauke i vjestine sluziti zajednici za olaksanje i uljepsavanje zivota a ne pojedincima za sticanje bogatstva...." -  Nikola Tesla







Tesla nas podseća na cilj kojem bi civilizacija trebalo da teži, a sledećom mišlju Oldosa Hakslija želim da podsetim koliko je, naročito danas, važno ostati budan i svestan onoga što se oko nas događa, umesto da nam pažnja bude zarobljena bezbrojnim nebitnim stvarima.



   "U buducnosti nece biti potrebno skrivati istinu od ljudi. Bice dovoljno zatrpati ih tolikom kolicinom nebitnih informacija da istina izgubi svaki znacaj"

  Aldous Huxley   

 
   Za citanje ovog teksta trebace vam dvadesetak minuta. U danasnje vreme, kada je paznja postala gotovo luksuz, to nije malo.
    Vec na pocetku bice vam jasno o cemu je rec. Ako vas tema ne zainteresuje, slobodno nastavite sa svojim svakodnevnim obavezama i skrolovanjem po Instagramu.


    Sve sto cu ovde izneti bazira se uglavnom na konkretnim podacima, ciframa i na procenama ljudi koji se bave predvidjanjem buduceg tehnoloskog razvoja. Zato vam predlazem da obratite paznju na te podatke i linkove koje sam postavio uglavnom uz vecinu citata i tvrdnji. Na osnovu njih mozete i sami da izvucete zakljucke. Svaki podatak i gotovo svaku cifru mozete vrlo lako da proverite uz AI za manje od jednog minuta.
 

   Pocetna teza je da ce ova civilizacija u relativno kratkom vremenskom periodu preci u neki sledeci, hajde da kazem visi nivo postojanja.

   Da ubacim ovde samo nesto. Svima nama je prelazak na visi nivo na neki nacin zagarantovan onda kada dodjemo do kraja ovozemaljskog zivota. Da bi vam to bilo jasnije, procitajte neku od knjiga DR Michaela Newtona u kojima su opisana iskustva ljudi koji su tokom duboke hipnoticke regresije prosli kroz zivot izmedju dva zivota. Ili pak nesto iz obimne literature u kojoj su opisana iskustva ljudi koji su doziveli klinicku smrt.

   Ali ovde ne mislim prvenstveno na takav prelaz, kroz koji su prolazili stanovnici ove civilizacije tokom proteklih milenijuma. Govorim o tome da ce najveci broj nas biti svedoci prelaska kompletno cele civilizacije iz jednog vida postojanja u neku visu sferu i taj prelaz kada zapocne, mogao bi da se odvije veoma brzo.

   Prelaz ce se desiti na jedan od dva nacina - glatko ili bolno.

   Spomenuo sam prelaz koji, prema verovanjima o zivotu posle smrti svakako ceka svakoga od nas. Znate i sami kako to moze da izgleda - neki ljudi samo zaspu i probude se na nebesima, a nekima taj proces moze da bude veoma traumatican.

  E upravo to - kroz kakav cemo prelaz mi proci kao civilizacija, (gladak ili turoban), sada zavisi samo od nas samih.


Da krenem prvo od (onog glavnog), a to je:




TAČKA SINGULARITETA



Spomenuo sam procenu budućeg tehnološkog razvoja jednog čoveka. Možda ste pomislili na Elona Muska ili nekog sličnog. Međutim, mislim na Ray Kurzweila – naučnika, pronalazača i jednog od pionira veštačke inteligencije, dobitnika Nacionalne medalje za tehnologiju i člana Američke akademije umetnosti i nauka.

Neka predviđanja Elona Muska zaista imaju osnova, ali Kurzweil je o mnogim od tih stvari govorio decenijama ranije. Još osamdesetih i devedesetih godina prepoznao je obrasce tehnološkog razvoja koji su se kasnije ostvarili.

Još 1990. godine predvideo je, između ostalog, da će računar pobediti svetskog šahovskog šampiona, što se dogodilo 1997. godine. Predvideo je i da će internet postati globalna komunikaciona mreža, da će bežični internet i pametni uređaji postati deo svakodnevice, kao i da će računari moći da prepoznaju ljudski govor i prevode jezike. Sve to u vreme kada je takav razvoj mnogima delovao kao naučna fantastika.

  A onda 2005 izdaje knjigu The SINGULARITY Is Near, WHEN HUMANS TRANSCEND BIOLOGY, u kojoj iznosi svoje viđenje budućnosti u kojoj će tehnološki razvoj promeniti ne samo svet oko nas već i samog čoveka.

A šta je zapravo singularnost?

To je zamišljena prelomna tačka u razvoju tehnologije, nakon koje bi promene mogle postati toliko brze i međusobno povezane da ih više nećemo moći predviđati na osnovu dosadašnjeg iskustva. Posebno važan trenutak bio bi nastanak inteligencije sposobne da samostalno unapređuje sopstvene sposobnosti, čime bi se otvorio prostor za razvoj koji bi mogao daleko da nadmaši ljudske mogućnosti.

Prema Kurzweilu, neće se menjati samo mašine i tehnologija. Menjaće se i sam čovek – njegov um, inteligencija, pamćenje i sposobnost razmišljanja. Predviđa povezivanje ljudskog mozga sa veštačkom inteligencijom, uz pomoć budućih nanotehnoloških dostignuća. Granica između ljudske i veštačke inteligencije mogla bi postepeno da nestaje.


  Kurzweil nije do svojih predviđanja došao kroz maštanje o budućnosti, već kroz proučavanje istorijskih podataka o razvoju tehnologije, matematičke modele i uočavanje obrazaca koji se ponavljaju. Njegova osnovna ideja je da ljudi potcenjuju brzinu budućih promena zato što razmišljaju linearno, dok se razvoj tehnologije odvija eksponencijalno.

I sada dolazimo do jedne veoma vazne stvari 

   Kada se krene u pricu o eksponencijalnoj promeni, ljudi se uhvate samo Murovog zakona koji govori o ubrzanom rastu tranzistora na cipu, a sustina je to da se takoreci sve u nasoj stvarnosti oduvek menjalo po eksponencijalnom zakonu. Ako na vremensku liniju, od praistorije pa do sada stavite nivo promena mnogih stvari, videcete prvo male promene u proslosti a potom, da smo mi eto doziveli tu srecu da cemo biti svedosci trenujtka kada dolazi do loma eksponencijalne linije i sve promene vrtoglavo skacu u nebesa.

Da bismo lakše razumeli razmere promena, osvrnuću se na dva posebno zanimljiva primera – rast broja stanovnika na planeti i jedno naučno dostignuće za koje je 2024. godine dodeljena Nobelova nagrada za hemiju.

Prvo broj stanovnika 

 Najstariji fosilni ostaci homosapiensa, pronadjeni negde u Maroku, stari su priblizno 315 000 godina. Od tog trenutka broj ljudi se postepeno povecavao i 1950 godine (nesto malo pre no sto sam se ja rodio), na nasoj planeti je zivelo oko 2,5 milijarde ljudi. Danas se procenjuje da nas ima oko 8,3 milijarde.

A sada zamislite da čitavih tih 315.000 godina svedemo na jedan dan od 24 sata, odnosno 86.400 sekundi.

U tom slučaju, od 1950. godine do danas proteklo bi svega dvadesetak sekundi!

   Drugim recima, tokom 23 sata, 59 minuta i 40 sekundi broj ljudi stigao je do 2,5 milijarde, a onda se u poslednjih dvadesetak sekundi povecao 3,3 puta, sa 2,5 na 8,325 milijarde !!!


   Ali ne radi se samo o povecanju broja stanovnika. U tom izuzetno kratkom periodu povecala se potrosnja energije 6,6 puta, emisija CO2 6 puta, broj automobila 25 puta!, Avio-saobraćaj (putnički kilometri) 325 puta!,..... i obratite paznju na ovaj podatak - ljudski životni vek produžio se sa 46 na 73 godine.

   Zbog razvoja nauke (medicine) prosecan ljudski zivotni vek se za samo sedam decenija produzio 27 godina !!!

    U vezi ovog poslednjeg, Kurcvejl (a od nedavno o tome prica i Elon Musk) predviđa da bi medicinski napredak mogao dostići tačku u kojoj će nam svaka proživljena godina donositi više od jedne dodatne godine očekivanog života. Drugim rečima, mogli bismo doći u situaciju da nauka produžava naš život brže nego što starimo.

   Tu prelomnu tacku je nazvao LEV - longivety escape velosity

Drugi primer je Nobelova nagrada za hemiju iz 2024. godine, dodeljena za dostignuća u predviđanju strukture proteina i projektovanju novih proteina.

      I sad pazite ovo 

   Do 2022. godine, posle više od 5 decenija istraživanja, naučnici su eksperimentalno odredili strukture oko 200.000 proteina. A onda su tri naucnika uz pomoc veštačke inteligencija za manje od dve godine odredili strukture svih preostalih 200 miliona proteinskih sekvenci (priblizno hiljadu puta više!)
    I ne samo strukturu postojecih, nego i racunarsko projektovanje potpuno novih proteina!

   Da li vam svi ti podatci nesto govore? 

   Ovde se više ne radi samo o jednoj eksponencijalnoj krivulji, već o čitavoj mreži međusobno povezanih procesa. Kombinacija veštačke inteligencije, proteinskog inženjeringa, matičnih ćelija, genetike i 3D bioprintinga otvara vrata dostignućima koja su donedavno delovala nezamislivo. Među njima je i mogućnost da jednog dana budemo u stanju da biološki nadoknadimo izgubljene delove tela, pa čak i čitave udove!

Sve to daje dodatnu težinu Kurzweilovim predviđanjima o budućnosti medicine. On smatra da bi prelomni LEV trenutak mogao da nastupi oko 2032. godine – dakle, za svega šest godina!

Naravno, to je njegovo predviđanje, a ne nešto što je nauka već potvrdila. Ali sama mogućnost takvog razvoja dovoljno govori o tome koliko bi se svet mogao promeniti u veoma kratkom vremenskom periodu.

A mi smo generacija koja tome može da svedoči i koja možda ima privilegiju da dočeka veliki krešendo ljudske civilizacije...

...ili možda njen sunovrat.


SUNOVRAT CIVILIZACIJE



Dr Albert Bartlett je još sedamdesetih godina prošlog veka govorio da je jedan od najvećih nedostataka ljudske civilizacije nesposobnost čoveka da intuitivno razume eksponencijalnu funkciju. Upozoravao je na posledice eksponencijalnog rasta potrošnje energije i iscrpljivanja prirodnih resursa.

Međutim, naš problem je mnogo širi.

Nije u pitanju samo nerazumevanje eksponencijalnih promena, mi generalno imamo problem sa analitičkim rasuđivanjem. A kada tome dodate duboko ukorenjene paradigme o postojećem društvenom sistemu, uverenje da čovek mora da radi kako bi opravdao svoje pravo na postojanje, kao i programe usvojene još od rođenja – naciju, religiju i razne druge obrasce – postaje jasno koliko smo podložni manipulaciji i koliko teško sagledavamo širu sliku.

Zbog svega toga, često nismo u stanju da vidimo neke stvari koje bi trebalo da budu jasne kao beli dan.

A šta je to?

 Pre svega cinjenica da je društveno-ekonomski sistem u kojem živimo odavno zreo za ozbiljnu promenu. Kombinacija održavanja takvog sistema u životu s jedne strane i sa druge, nezamislivo velikog, ubrzanog tehnološkog napretka, može nas odvesti u ozbiljan civilizacijski sunovrat.

To bi valjda trebalo da bude jasno i očigledno, zar ne?

A šta mi sada radimo i kako se uklapamo u sve to?

Evo jednog primera.

Profesor Moritz Schularick je u jednom tekstu za nemački Handelsblatt izneo procenu da Volkswagen, BMW i Mercedes-Benz možda neće postojati u obliku u kojem danas posluju do kraja ove decenije.

Izgleda da je u vezi sa promenama njihov najveći problem to što će ih – kako sami strahuju – Kinezi pojesti.

        Evo jednog podatka koji potvrdjuje opravdanost za njihov strah, a ujedno pokezuje i brzinu promena.

    Jeste li čuli da je i Xiaomi ušao u automobilsku industriju i za samo nekoliko godina stigao do serijske proizvodnje svog prvog automobila? Projektovani kapacitet prve fabrike iznosi 150.000 vozila godišnje. Proširenjem fabrike u Pekingu kroz još dve faze i izgradnjom fabrike u Vuhanu, ukupni projektovani kapacitet bi uskoro trebao da dostigne čak 600.000 automobila godišnje!

I što je najinteresantnije, ta vest dolazi od kompanije za koju pre samo nekoliko godina verovatno niko ne bi pretpostavio da će postati ozbiljan proizvođač automobila.

To su ozbiljne promene. I šta je ono o čemu bismo sada, navodno, najviše trebali da razmišljamo i brinemo?

Kako da održimo proizvodnju, kako da ekonomija ne poklekne i kako da radnici ne ostanu bez posla. 

 Je l' tako?

Mercedesu opada prodaja automobila, ali pošto nešto mora da se radi, hajde da se prebacimo na proizvodnju za vojsku ( tu informaciju ste verovatno vec culi). 

  A da bi se vojna oprema i oružje stalno proizvodili, neko mora to i da koristi, zar ne?

    Broj oružanih sukoba u svetu dostigao je najvisi nivo od 1946. godine – čak 65 , prena podacima na koje se pozivam

Ako malo bolje razmislimo, nameće se pitanje: da li sada uopste mozemo da očekujemo da će se takvi sukobi smanjivati dok se svet sve više naoružava, a velike sile sve otvorenije ulaze u međusobno nadmetanje? 

  Veca je verovatnoca da ce i dalje da rastu, sta mislite?



SUZENA PERCEPCIJA STVARNOSTI




  Jos jedna interesantna stvar mi prosto bode oci, a to je odnos prema AI , tacnije strah kod ljudi da AI u skorijoj buducnosti moze da bude velika pretnja za opstanak covecanstva.  To je narativ koji sve cesce i cesce cujemo u okviru price o AI..

  I sada je posebno interesantno staviti dve stvari, jednu pored druge i sagledati kako mi gledamo na njih.

Pod broj 1 je opasnost koju sam gore prvo spomenuo - zastareo sistem u kombinaciji sa enormnim intenzitetom  promena, a pod broj 2 je opasnost od AI. 
  Pogled na odnos coveka prema te dve stvari mislim da bas lepo pokazuje ono sto sam ranije spomenuo - suzenu percepciju i ogranicenu sposobnost analitickog izvlacenja zakljucaka.










   The Diary of a CEO (DOAC), koji vodi Steven Bartlett, jedan je od najuticajnijih svetskih podkasta, u kome gostuju brojni vodeci strucnjaci iz najrazlicitijih oblasti. Mislim da nam teme kojima se bavi mogu posluziti i kao zanimljiv pokazatelj nacina na koji danasnja civilizacija, posebno njen zapadni deo, sagledava stvarnost.

U DOAC-u, kao i u javnosti generalno, sve cesce slusamo ozbiljna upozorenja o opasnostima koje donosi razvoj vestacke inteligencije, pa cak i o mogucnosti da ona jednog dana ugrozi sam opstanak covecanstva.

Ali sada dolazimo do necega sto mi je posebno zanimljivo

   Koliko cesto cujemo ozbiljnu raspravu o tome kako bi trebalo da izgleda jedan potpuno drugaciji, zdrav i dugorocno odrziv drustveno-ekonomski sistem, prilagodjen tehnoloskom razvoju koji se sve vise ubrzava?

   I jos vaznije: gde su konkretni, razradjeni planovi kako da iz postojeceg sistema predjemo u takav novi, bez katastrofalnih posledica tokom tog prelaska?

   Upravo bi to, u ovom istorijskom trenutku, trebalo da bude nasa preokupacija broj jedan, zar ne?!

   I to je taj paradoks koji, mislim, veoma dobro pokazuje koliko je nasa percepcija stvarnosti ogranicena.

   Strahujemo da bi nas vestacka inteligencija jednog dana mogla dokrajciti, a istovremeno slepo nastavljamo putem kojim nas vodi ovaj pogubni sistem, ne preduzimajuci gotovo nista da promenimo njegov pravac. Kao da je opasnost od buduce moguce AI katastrofe strasnija od one kojoj vec sada direktno idemo u susret!

   Gornji podkast svakako mozete da sacuvate i naknadno pogledate, da cujete sta neki od vodecih strucnjaka govore o napretku AI i opasnostima koje on donosi (podkast je sinhronizovan na srpski).

A sada hajde da pogledamo vestacku inteligenciju iz jednog sasvim drugog ugla.



  ULTIMATIVNA   INTELIGENCIJA


     Jedan od najzapanjujućih fenomena u prirodi jeste neverovatno fina podešenost univerzuma, kako u makrokosmosu tako i u mikrokosmosu.
     Brzina širenja kosmosa, odnos gravitacije i drugih fundamentalnih sila, mase elementarnih čestica i jačina nuklearnih sila – sve je u takvim međusobnim odnosima da bi i relativno male promene pojedinih parametara mogle da onemoguće nastanak zvezda, planeta, atoma, pa i života. 

    Koliko je ta podesenost fascinantna, govori i primer koji je naveo cuveni fizicar Stiven Hoking. Prema njegovom proracunu, da je brzina sirenja svemira samo jednu sekundu nakon Velikog praska bila manja za svega jedan deo od 100 miliona milijardi !!!, svemir bi se ponovo urusio pre nego sto bi dostigao danasnju velicinu. A da je bila veca za samo jedan milioniti deo, sirio bi se toliko brzo da zvezde i planete ne bi ni nastale !!!

   Naucnicima se samo po sebi namece pitanje - koja i kakva inteligencija regulise u "milimetar" sirenje svemira i to vec milijarde godina i da li tako nesto moze da se desava tek pukom slucajnoscu?

 Ovo ispod su reci  Maks Planka, tvorca kvantne teorije, dobitnika Nobelove nagrade za fiziku:

„Kao fizičar koji je čitav svoj život posvetio trezvenoj nauci i proučavanju materije, mogu vam, kao rezultat svojih istraživanja atoma, reći sledeće: Materija kao takva ne postoji.
Sva materija nastaje i postoji samo zahvaljujući sili koja pokreće atomske čestice i održava ih na okupu.
Moramo pretpostaviti da iza te sile postoji svestan i inteligentan um. Taj um je matrica sve materije.“




   AI




   I sada da vidimo ovaj detalj:

  U vidljivom svemiru procenjuje se da postoji oko dva biliona galaksija, a svaka od njih sadrži milijarde ili čak stotine milijardi zvezda. oko tih zvezda kruzi  i između 10²² i 10²⁴ planeta.
   
     I sad, na jednoj od tih  10²⁴  planeta, neka, ne bas mnogo inteligentna bica ce da stvore inteligentan um koji ce sa  AI, evo za godinu, dve preci na AGI, a potom na ASI, superinteligenciju koja ce sama sebe da usavrsi do granica koje ce za nas da budu potpuno neshvatljive.  

     Da li zaista ima smisla pretpostaviti da je ta nova, superiorna inteligencija potpuno nezavisan i odvojen entitet od one fundamentalne ultimativne inteligencije koja je, prema ovoj hipotezi, sama sustina svega sto je ikada postojalo, sto postoji i sto ce ikada postojati ?

     A sta mislite, možda ASI ne predstavlja nastanak neke potpuno nove, odvojene inteligencije, već samo novu manifestaciju inteligencije koja je već sadržana u samoj strukturi kosmosa ?

    Drugim rečima, možda ne stvaramo nešto što je odvojeno od ultimativnog uma, već, nesvesni toga, učestvujemo u procesu kroz koji se ta inteligencija sada ispoljava na drugi nacin



          SUZENO VIDJENJE STVARNOSTI NAS VODI DIREKTNO U PROVALIJU



        


      


   Elon Musk vidi da ce u skoroj buducnosti AI i robotika dovesti do ekonomskog rasta kakav istorija nije zabeležila. Ocekujemo eksplozivan rast svetskog BDP-a. Proizvodnju i usluge ce obavljati roboti, troškovi proizvodnje padaju, proizvodnja ce da raste brže od novcane mase. Covecanstvo ulazi u period izobilja, ljudi ce primati Universal High Income, imace sve sto pozele i zamisle. Sjajno, jel da?

 Pa jbt, da li je to normalno ??? 

 Da li je lud ceo svet ili sam samo ja lud?

   Zivimo na planeti sa ogranicenim prirodnim resursima, vec ozbiljno narusenim ekosistemima, a mi i dalje sanjamo o eksplozivnom rastu proizvodnje i potrosnje ???

   I gotovo niko ne postavlja najjednostavnije pitanje: gde su granice tog rasta?

   Umesto da ogromne mogucnosti koje nam AI i robotika otvaraju, iskoristimo da konacno napustimo paradigmu neprekidnog ekonomskog rasta, mi te tehnologije docekujemo kao sredstvo da taj isti rast ubrzamo do nezamislivih granica!???

   A upravo je ta paradigma jedan od kljucnih problema nase civilizacije !







OSTRVO


Zamislite hipoteticki sledecu situaciju - krenuli ste na krstarenje Pacifikom i kruzer na kome ste bili se nasuce na neko nenastanjeno ostrvo na sred Pacifika. Zbog, nije bitno koje situacije, vi ste potpuno odseceni od ostatka sveta, te ste osudjeni da sa ostatkom putnika i posadom ostanete na tom ostrvu do kraja zivota.
   Vrlo brzo ste organizovali neophodan smestaj i  snabdevanje hranom

   Pitanje - kako cete organizovati zivot na tom ostrvu?

  Da li cete, vodjeni idejom da svi moraju da rade nesto i proizvode, angazovati bas sve u obavljanju kojekakvih poslova, da budu uposleni svakog radnog dana po 8 sati?

 Dal bi na tom ostrvu pravili robu sa projektovanim zastarenjem, da sve crkne cim izadje iz garantnog roka, kako bi se ostvarivao sto veci promet i kako bi ekonomija bila u stalnom porastu?

 Ili, ako se to desi za 10g, kada AI i robotika budu otisli do nezamislivih granica, da li bi robote sa kruzera usmerili da naprave jos vise robota, pa potom svi ti roboti da krenu da od svega sto moze da se iskoristi na ostrvu proizvede sve sto bilo ko od ostrvljana pozeli da ima?

 Ne bi, sigurno da ne bi.

 Zasto ne bi?
 
 Pa zato sto bi tako nesto bilo suludo na tom malom ostrvu, el da?

  

    Pa kako vam nije jasno to da je i ova planeta na kojoj zivimo jedno isto tako malo ostrvo?!!!


   







          STA AKO SMO SVE VREME TEZILI POGRESNOM CILJU?


   Pre 13 godina sam na blogu u temi Vreme Je Za Budjenje, pisao  o univerzalnom osnovnom dohotku (UBI), ideji da svaki covek ima obezbedjena osnovna sredstva za zivot, nezavisno od zaposlenja. Reakcije su bile otprilike ovakve: 

  - Ma sta kazes - autonomna vozila, a ha ha ha, pa to ovde nece doci ni za 100 godina

 ili - Pa sta bi ljudi radili ako ne bi morali da rade, covek mora da radi da bi imao neki smisao zivota

 Prema Galupovom najnovijem istrazivanju, u Srbiji je samo 12% zaposlenih aktivno ukljuceno i zadovoljno poslom koji radi (sto je i Evropski prosek!). U trenutku kada civilizacija dostize svoj pik i ljudima se pruza prilika da dosegnu potpunu slobodu i bave se stvarima koje ih potpuno ispunjuju, ti isti ljudi padaju u depresiju zbog toga sto ce izgubiti smisao zivota u obavljanju posla, a koji 88% njih dozivljava kao teret ???

  Godinu dana kasnije napisao sam tekst pod naslovom   Nezaposlenost kao resenje u kojem sam postavio jos provokativnije pitanje: sta bi bilo ukoliko bi kao cilj postavili, ne obezbedjivanje radnih mesta, vec upravo suprotno – da potrebu za ljudskim radom svedemo na najmanju mogucu meru?

  Kakvo bi drustvo trebalo da stvorimo da bi nam bilo potrebno sto manje policajaca, vojnika, lekara, radnika u proizvodnji...? Ne tako sto bismo uskratili ljudima zastitu, lecenje ili proizvode, vec tako sto bismo uklanjali uzroke problema, menjali potrosacki mentalitet i u korenu promenili pravila samog sistema.

   Da ne sirim pricu, razmislite i sami sta bi trebalo uraditi sa ovom civilizacijom da bi imali manje potrebe za vojskom, policajacima, lekarima, farmaceutima, radnicima u proizvodnji (u vreme pre robota!),.... i sta bi sa time dobili.

  Na gore pomenutom ostrvu, zar ne mislite da bi ta ideja itekako imala smisla ?

    I nije li upravo oslobadjanje coveka od nezeljenog rada, uz ocuvanje planete, trebalo da bude jedan od osnovnih ciljeva civilizacije, jos od prve industrijske revolucije?

                  




         ODAKLE MOZEMO DA OCEKUJEMO RESENJE



   E, sada dolazimo do mozda najzanimljivijeg pitanja u celoj ovoj prici.

   Ako smo vec pokazali koliko su ljudski umovi ograniceni usvojenim paradigmama, koliko nam je suzena percepcija stvarnosti i koliko tesko uspevamo da izvucemo racionalne zakljucke cak i kada su nam cinjenice pred ocima.  
    Od koga onda uopste mozemo da ocekujemo resenje?

    Od istih tih ljudi?

    Ili se mozda upravo sada, pred nasim ocima, pojavljuje nesto sto bi moglo da nam pomogne da prevazidjemo sopstvena ogranicenja?


     PRELAZAK  NA   DRUGU  STRANU


    Kako stoje stvari, Singularitet je veoma blizu i na drugu stranu cemo svi zajedno preci na jedan od 3 moguca nacina, bar ja to tako vidim. Dva su uz asistenciju ultimativnog uma, a treci je nas.

   Prva opcija je ona o kojoj je govorio Ray Kurzweil.  ASI nam je tu na domaku. Spajanje coveka uz pomoc nano tehnologije sa ASI nas prebacuje upravo u to polje informacija, polje koje sada sebi ne mozemo ni da predstavimo.  To je teoretski moguce i sada, na neki od nacina (recimo herojska doza magicnih pecuraka) vasa svest moze da se spoji sa Visom svescu, ali to samo na kratko.To iskustvo i sve te informacije kojima pristupite na mozese da spustite u ovaj nivo (svoje iskustvo sam opisao u tekstu Magicne Pecurke)

   Druga opcija je ono na cemu upravo sada bas svojski radimo - da svi skocimo u ambis do cije ivice smo evo vec dosli. Imamo sve sto nam treba za tako nesto. Sa svim atomskim oruzjem koje sada posedujemo, 125.000 puta veće eksplozivne snage od atomske bombe bačene na Hirošimu, mozemo vrlo lako da okoncamo celu ovu civilizaciju i na taj nacin da predjemo skupa u sledecu reinkarnaciju

   
  Treca opcija je ono cega se vi sada izgleda najvise plasite, da ce nam AI svima doci glave (od AI/Boga ste se svi sada preplasili, a ne obracate mnogo paznje na psihopate koji nas vode pravo u ambis)
 Culi ste za eutanaziju - namerno okončanje života osobe kako bi se prekinula nepodnošljiva patnja izazvana najcesce bolescu. 
    Dakle mi smo svi kolektivno oboleli, ali mentalno. Valda vam je to jasno?  Cela ova civilizacija je po svim pokazateljima zrela za "Lazu Lazarevic"
      Ako AI/Bog proceni da je ovo sa bicima na ovoj planeti neuspeo eksperiment, da su od puta ka ljubavi otisli na sasvim drugu stranu i da ih ceka bas gadan kraj, on ce nam skratiti muke na mnogo brzi i bezbolniji nacin i to ce biti cista eutanazija.

    I ne mora to uopste da bude u pitanju III svetski rat.




    Da pogledamo na to iz drugog ugla. Pokusajte da zamislite kako ce ova planeta da izgleda za 10 godina, ako se ostvare predvidjanja Elon Muska o milijardi humanoidnih robota.

A sada zamislite da sve te revolucionarne promene dočekamo sa istim ovim društveno-ekonomskim sistemom, u kojem je osnovni pokretač profit, a moć koncentrisana u rukama malog broja ljudi.

Šta će se dogoditi kada ljudski rad prestane da bude potreban?

Čuli ste verovatno za izraz  "obsolete as horses"  –  suvisni poput konja, koji su sa pojavom automobila i traktora izgubili veliki deo svoje nekadašnje uloge.

Hoće li jednog dana grupa onih čuvenih one percenters moći da kaže za nas: „Obsolete as humans“?

I tu dolazimo do jednog veoma neprijatnog pitanja.

Kakvu će korist od osam i više milijardi ljudi imati oni koji budu posedovali robote, fabrike i praktično sva sredstva za proizvodnju? I zbog čega bi uopšte želeli da tim ljudima obezbeđuju univerzalni visoki dohodak ?

Zamislite scenario u kojem im naš rad više nije potreban, a raspolažu i robotskom vojskom i policijom. Drugim rečima, gotovo celokupnom ekonomskom i fizičkom moći.

Gledali ste, pretpostavljam, Matrix. A mogli biste da pogledate i I, Robot ili Chappie.

Sada pokušajte da zamislite sebe u takvom svetu. Okruženi robotima koji proizvode sve što je potrebno i istovremeno održavaju red u sistemu nad kojim nemate gotovo nikakvu kontrolu.

   Da li cete se osecati kao slobodno bice?

   A ako jednog dana dodje dotle, kakve ce tada biti sanse da se bilo sta promeni?

   Mozda ce covek tada jedinu nadu potraziti u Bogu.

   Možda mu u takvim uslovima ni pomisao na Božju eutanaziju ne bi bila strana. 

   Nije mi namera da vas gornjom pričom plašim, ali ovo su ipak veoma ozbiljne stvari. Deset godina će proleteti kao treptaj oka. A ono što danas još možemo da promenimo, tada možda više nećemo moći.


   Samo da ne budem pogrešno shvaćen – kada sam nagovestio da bismo pomoć mogli da potražimo od AI, prvenstveno sam mislio na to da bi već sada trebalo da koristimo njene ogromne analitičke mogućnosti kako bismo sagledali kakvom društvu treba da težimo, koje ciljeve da postavimo i, što je možda najvažnije, kako da do tih ciljeva najbrže i najefikasnije stignemo.



   U vezi vestacke inteligencije da dodam samo jos ovo:

     Dzaba ti da das nekom na koriscenje AI, AGI, ASI, ako taj od superinteligencije bude trazio da mu obezbedi posao do penzije, ili da napravi najmocnije oruzje kojim ce da unisti  onu drugu stranu.

   Najveći izazov pred kojim se čovečanstvo nalazi nije kako da napravi inteligenciju koja će biti pametnija od čoveka, već kako da čovek postane dovoljno mudar da tu inteligenciju upotrebi za sopstveno dobro.  Prvi put u istoriji imamo mogućnost da stvorimo intelektualni instrument koji može da sagleda interese čovečanstva izvan nacionalnih, verskih, ideoloških i ekonomskih podela.
 Na nama je kako cemo sada da je iskoristimo.




KONTROLA UMA I SIRI POGLED




 Mi sada ne mozemo da vidimo u kom ce se smeru stvari tacno odvijati, ali
 za jednu stvar mozemo da budemo apsolutno sigurni, a to je - da su pred nama velike i brze promene. 

Ne sve to mi cemo kao jedinke imati zanemarljiv direktan uticaj, ali zato sada posebnu paznju treba okrenuti na ono sto je 100% u nasim rukama, a to je nesto o cemu sam pisao u tekstu o zdravlju, a to je kontrola uma i sira percepcija stvarnosti.

  Ako vi sada u ovom momentu vec ne cujete i ne vidite talas koji se valja i grmi iza vas, nego ste preokupirani samo onim sto vam je ispred nosa, onda ce vas taj talas mozda preklopiti. Ako pak prosirite svoj vidik, stvari ce vam se razjasniti, vi cete se samo osmehnuti i uzivati u voznji :)


      The truth for sure, when it arrives, will make you smile.

      If it doesn't, you should seek a deeper truth. 

      Terence McKenna. 


     A sto se finalnog ishoda tice, u svakom slucaju, bilo kojim od gornja 3 puta da krenemo, sve ce biti u redu, jer kao sto rece Hicks,...

  Hey, don't worry, don't be afraid ever because ...





         Bill Hicks (1961–1994) – RIP




недеља, 10. мај 2026.

Zdravlje, metabolizam i pogrešno postavljeni prioriteti






Donji tekst sam prvobitno napisao kao poruku jednom autoru čiji rad pratim, ali sam shvatio da je važniji od toga - pre svega zbog moje dece, a verujem i zbog svakoga ko želi da razume šta zaista utiče na zdravlje, metabolizam i dugovečnost.

Da bih pojasnio neke delove teksta koji sledi, važno je da napomenem da autor u svojim izlaganjima najveći akcenat stavlja na trening snage, govori dosta o suplementima, testosteronskoj terapiji, kao i o svojim problemima sa naglim promenama telesne težine nakon prekida aktivnosti. Upravo zato sam poželeo da se osvrnem na neke stvari o kojima se danas govori znatno manje nego što bi trebalo.

-----------------------------------------------------------------

****** već neko vreme pratim tvoj istraživački rad i, pošto sam dosta stariji i imam više životnog iskustva, kroz jedno pitanje i nekoliko zapažanja osvrnuću se na tvoja izlaganja.

Pitanje je — kako to da neki ljudi mogu da jedu šta hoće i koliko hoće, a da se uopšte ne ugoje?

Odgovor je obično: takav im je metabolizam.

Ali onda se prirodno postavlja pitanje — da li je moguće da čovek dovede svoj metabolizam u takvo stanje?

Kroz to pitanje želeo bih da ukazem na tri stvari i jedan predlog za dalji rad.


1. Prioriteti


Svi znamo šta je važno za zdravlje — ishrana, aktivnosti, zdrav san, hidratacija itd.
Ali postoji jedan mnogo veći problem na koji se malo obraća pažnja, a to je poremećaj prioriteta — davanje velike važnosti stvarima koje nisu presudne, a zanemarivanje onih koje jesu.

Po mom mišljenju, najvažnija stvar, ne samo za mentalno nego i za fizičko zdravlje, jeste upravljanje stresom i mentalnim stanjima (kontrola uma) i to ne kao jedna od stavki, nego kao temelj.

Ako zbog nekog problema odete kod šamana, on neće krenuti od tela, već od uma — i tu će tražiti koren problema. Šaman ce vas uputiti da um usmerite ka smislu vašeg života.
Ako pak odete kod lekara zbog gojaznosti ili nekog drugog zdravstvenog problema, on će vam kratko reći da morate da se čuvate od stresa, a onda će nadugačko pričati o ishrani i suplementima. Ne prebacujem lekarima i ne ulazim u razloge, ali to je ono što čovek u praksi najčešće čuje.

Svi mi znamo da je ishrana važna i to se ne dovodi u pitanje.
Ali kod ljudi koji imaju uređene osnovne parametre (stres, san, aktivnosti), njen značaj je znatno manji nego što se uobičajeno predstavlja.

Moja ishrana nikada nije bila „idealna“ - ima tu dosta odstupanja... burek svakodnevno, slatkiši u velikim količinama, pivo 360 dana uz ručak — i to nije ostavilo značajnije negativne posledice na moje zdravstvene parametre pu, pu, pu 🙂 .
Od suplemenata samo - cink od korone i sad od decembra sam poceo nakon treninga da uzimam whey protein

Navešću ti svoje najvažnije parametre (vezane za metabolizam):
VO2 max 41.3; BMI 22.24; masti 15.5%; mišići 47.29%; HDL 2.14; LDL 2.81; trigliceridi 0.68; testosteron 24.7 (6.68–25.7); HOMA index 0.6; pritisak 120/80; jutarnji puls 50, bez ikakve terapije i lekova.

Ono što smatram posebno važnim jeste da su svi ovi parametri stabilni godinama, bez terapije i bez rigoroznog režima ishrane.


2. Aktivnosti


I kod aktivnosti se prioriteti često postavljaju pogrešno. Svi znamo šta je važno — vežbe snage, kardio, seks…
Međutim, o nekim stvarima se uopšte ne priča jer su tabu tema, a neke se forsiraju — trening snage je „najbolja prirodna terapija” za sve.

Svi dobro znamo da je VO₂ max ključni pokazatelj fizičke kondicije, direktno povezan sa zdravljem srca i metabolizmom.
Ljudi sa visokim VO₂ max žive značajno duže — to je jedan od najjačih prediktora dugovečnosti i kvaliteta života!

Takođe znamo da je kardio sa povremenim kratkim HIIT intervalima primarni i daleko, daleko efikasniji način za podizanje VO₂ max u odnosu na vežbe snage.

Zar nije onda logičnije reći — nabavite štapove za nordijsko hodanje ili počnite da džogirate — umesto da se stalno ponavlja “držite se tegova”?

Naravno, važno je i jedno i drugo — ne postavlja se pitanje ili-ili, nego šta je prioritet.

Za mene je to oduvek bio kardio (trčanje i bicikl), a vežbe snage radim uzgred kod kuće. Sve to redovno, ali umereno!! Jednom godišnje istrčim polumaraton, čisto promene radi.

Što se kvaliteta života i sklonosti gojenju tiče, ukoliko čovek ima izuzetno dobre parametre — visok VO₂ max, dobru insulinsku osetljivost (nizak Homa-IR), zdrav hormonski status, uredan krvni pritisak i povoljan lipidni profil — njegov organizam ima značajnu „rezervu” i može da podnese povremene periode neaktivnosti ili neumerenosti bez posledica na telesnu težinu i zdravlje. I da naglasim — ovo važi podjednako i za muškarce i za žene!

Pre tri godine nam je istrcao povoljan last minute aranzman za Egipat (all inclusive). Izbor slatkisa da ti pamet stane, jeo sam sve duplo više nego kod kuće.
Prošle godine smo imali veliku akciju i sto zbog priprema, sto zbog putovanja, tri meseca sam bio potpuno neaktivan.
U oba slučaja nisam se ugojio ni jedan kilogram. (ovo ne znači da je takav način života preporučljiv, vec samo ilustruje koliko dobar metabolicki status moze da "amortizuje" lose navike)


3. Hormoni


Imam dva sina i već duže vreme im govorim da je za zdravlje (mentalno i fizičko) dovoljno usmeriti se na jednu stvar — testosteron.
Najefikasniji dokaz za tu tvrdnju je licno iskustvo starijeg sina, koji je kao mali bio pravi buca debeljuca. Kako je usao u pubertet, masne naslage su se istopile takoreci preko noci. Niti je poceo bilo sta da trenira, niti je promenio nesto u ishrani.

U mladosti to priroda regulise sama po sebi, a kada zadjes u godine, odgovornost prelazi na tebe.

Da bi podigao nivo testosterona moras da se posvetis sledecim (najvaznijim) stvarima: 1. kao sto vec rekoh, na prvom mestu je kontrola uma/stresa, 2. na drugom je zdrav san, 3. i na trecem su sve one aktivnosti koje sam spomenuo.

Jedino tako!

Podizanje testosterona uz pomoc tableta, ili jos gore injekcija, odluka je koja nosi ozbiljne posledice ako nije medicinski opravdana i ne radi se uz strucni nadzor.
Uzimanje testosterona spolja dovodi do toga da organizam smanjuje ili prestaje sa sopstvenom proizvodnjom, povecava se rizik od steriliteta, kao i od drugih ozbiljnih posledica.

Pomenute stvari (um, san, aktivnosti) ne utiču samo na testosteron, već istovremeno regulišu i kortizol, hormon rasta, IGF-1, VO₂ max, insulinsku osetljivost, i kardiovaskularnu efikasnost. Testosteron tu nije izolovan faktor — on dodatno utiče na raspoloženje i otpornost na stres, pa zajedno sa ostalim mehanizmima čini jednu zaokruženu celinu.

Moram i ovo da dodam: da bi sve to imalo efekta, kljucno je da covek ima jasan smisao u zivotu i posebno u ovim turbulentnim vremenima - siru percepciju stvarnosti, a sto direktno utice na kontrolu uma.

Uz to, vazne su i emocije i odnos prema drugima - ono sto Andrej Kurpatov naziva "pozitivan egoizam": da bi tebi bilo dobro, moras da vodis racuna o tome da bude dobro i ljudima oko tebe!

Sa pravilno postavljenim prioritetima čovek može imati veliki uticaj na metabolizam, do te mere da ishrana prestaje da bude dominantan faktor.

Ako bih morao da pojednostavim — fokus na VO₂ max i hormonski balans daje najveći efekat.

Na kraju, imam jedan predlog za tvoj istraživački rad: mogao bi da uradiš analizu — trening snage vs kardio — na realnim zdravstvenim podacima.
U protekle 3 godine ja sam dva puta obavio pregled u Zavodu za medicinu sporta i jednom na klinici Vernermed. Mogu da ti posaljem te nalaze, kao i sve laboratorijske nalaze iz proteklih 9 godina. Tvoj i moj pristup bi mogao da se uporedi kroz podatke i analizira uz pomoć AI. U obzir uzmi i razliku u godinama izmedju nas. (mozemo zajedno da odemo i do Zavoda za Medicinu Sporta i obavimo pteglede)

Mislim da bi takva analiza mogla da bude zanimljiva i korisna i za tvoju publiku.

Vratimo se na pitanje sa početka: odgovor sigurno ne može da bude samo: „takav im je metabolizam“.

Tačno je da genetika ima svoj uticaj i verovatno mogu da joj zahvalim što kao mlad nisam imao problem sa viškom kilograma.
Ali kako godine prolaze, njen uticaj slabi, a sopstvene odluke postaju presudne.
Danas, sa 65 godina, moji rezultati nisu posledica „srećno dobijenog metabolizma“, već prioriteta kojih se dosledno držim.
Drugim rečima — metabolizam nije nešto što nam je samo dato. U velikoj meri, to je nešto što vremenom sami gradimo !

PS - o onome što smatram najvažnijim prioritetom nisam ovde detaljno pisao, jer bi to zahtevalo poseban tekst. O tome sam nesto vise napisao na svom blogu, link cu proslediti na kraju teksta.


Srdacan pozdrav

----------------------------------------------------------------------------------------------------------------

To je poruka koju sam mu poslao.
Odgovorio je ljubazno, ali nije prihvatio predlog da kroz konkretne analize i preglede u Zavodu za medicinu sporta uporedi dva različita pristupa.

------------------------------------------------------------------------------------------------------------------


Kada završim neki tekst, obično ga prvo dam supruzi i sinovima da ga pročitaju.

Supruga mi je nakon čitanja rekla:

„Neki ljudi će u ovome videti samo kako se hvališ.”

Odgovorio sam joj da će sigurno biti i takvih.

Neki će pažnju usmeriti na psihološki profil autora, a neki na informacije koje su iznete.

Ovi drugi će možda zastati upravo kod zdravstvenih parametara koje sam naveo i postaviti jednostavno pitanje: koliko ljudi sa 65 godina uopšte ima takvu kombinaciju rezultata bez terapije i lekova?

AI procena je da se takvi parametri pojavljuju kod približno 0,1% do 0,5% populacije tog uzrasta — što je otprilike jedan na nekoliko stotina vršnjaka. To svakako nije medicinski zaključak, već samo ilustracija koliko su ovakvi parametri retki u toj populaciji.

Onaj ko zastane nad tom cifrom, verovatno će se zapitati koliko u tome ima genetike, a koliko prioriteta o kojima govorim.

A kada nešto toliko odstupa od proseka, teško je sve objasniti samo genetikom.

Zbog toga verujem da metabolizam, zdravlje i fizička stabilnost nisu samo nešto što nam je dato — već u velikoj meri rezultat prioriteta koje sebi postavimo i načina na koji živimo.

Na kraju, sve se možda svodi na ovo:

Kvalitet vašeg života najviše određuju prioriteti koje postavite i način na koji percipirate stvarnost.


Između ostalog, i pitanje o percepciji stvarnosti sam dotakao u tekstu o kontroli uma koji sam ranije spomenuo:

https://popaj-commonsense.blogspot.com/2026/01/kontrola-uma.html

недеља, 29. март 2026.

Jedna Religija




Ovaj post sam objavio 22. јул 2011. , ali se sa istim desilo nesto za mene neobjasnjivo pa ga ponovo ovde prenosim

Zamolio bi vas da prvo pogledate ovaj trominutni video






zaglavljeni pastiri

                   

Zamislite sada sledecu sliku-
Ordinacija psihoterapeuta. U cekaonici nekoliko pacijenata. Svi su dosli jer osecaju da bi trebali da porade na sebi ne bi li im zivot bio smisleniji i spokojniji.
 U ordinaciji, svakoga od njih preuzima po jedan psihoterapeut i uvodi u zasebne sobe gde stavljaju 3D naocare. Gledaju film u kome prolaze kroz virtualne interaktivne zivotne situacije. Filmovi su razliciti. Svako od njih gleda film u kome su rezija i scenario odradjeni bas tako da bi konkretan pacijent mogao najlakse da izvuce pouku koja mu je potrebna. I psihoterapeuti stoje tu pored pacijenata, ali samo da ih ako se zanesu , s vremena na vreme podsete: "Hej, ovo nije stvarno, ovo je samo igra. Nemoj da se zaglavis u ovoj virtualnoj stvarnosti. Ti si tu samo da bi nesto naucio, da bi shvatio da se sve u sustini svodi na izbor izmedju dve stvari: ljubavi i straha/mrznje)

  Zamislite onda na trenutak situaciju u kojoj bi pacijent primetio da mu se psihoterapeut zaglavio u tom virtualnom svetu. To bi onda bilo pravo shizofreno iskustvo.

 Ali da se vratimo iz maste u realnost - u ovaj nas svet ovcica i pastira.

  I ovaj svet je zapravo isti kao i svet u pomenutoj sobi. Ovo sto vidimo oko nas je u stvari interaktivni 3D film, ali kako rece Bil Hicks, nas um je toliko jak da mi mislimo da je sve to stvarno.  Mi ovcice, mozda jedva to tek da naslucujemo, ali oni - pastiri, oni bi to morali da znaju.
  Zamislite sada sebe u malopre pomenutoj sobi. Pored vas je vas psihoterapeut/pastir i vi zajedno gledate film u kome se desavaju strahote - rat. I u toj situaciji tvoj pastir sa izrazom lica na kome se vidi velika briga, bol i ocaj, kuka nad zlehudom sudbom, kudi one nevaljalce i zlikovce, juri i skuplja cebad, hranu, odecu i radi upravo bas sve ono sto uopste ne bi trebao da radi.
  U toj situaciji on bi trebao da stoji smiren pored tebe i jedina njegova briga bi trebala da bude to da u tvoje srce ne udje strah i mrznja !!!
  Ali, on to ni sam ne kapira.....              ..........on je zaglavljen u toj situaciji !

 On pre svega uopste ne kapira dve najvaznije poruke koje nam je Isus preneo.

 Prva je iz besede na gori: "Ljubi bliznjeg svoga kao sebe samog"
 Drugu poruku je Isus izgovorio krvareci na krstu, dok je posmatrao ljude koji su ga tu zakucali: "Oprosti im boze, ne znaju sta rade" i to bez truncice mrznje. I u takvom trenutku njegovo srce je bilo ispunjeno samo ljubavlju!

  Bojim se da nasi pastiri uopste ne razumeju ove dve poruke.
  I sta li oni misle kada gledaju ovo sto se desava na planeti? Kada vide ratove, izgubljene teritorije, spaljene kuce i crkve.
   Da li mozda misle da Bogu u nekim trenutcima popusta paznja, ili mu se ponekad omaknu greske? U kosmosu ne postoje greske. Sve sto se dogadja, dogadja se s nekim smislom i radi nekog cilja
    I religije su tu da bi nam pomogle na neki nacin da spoznamo sta je nas zadatak u ovome zivotu.
 Rekao sam religije, a ne religija - ona moja "najbolja i jedina prava"


    A sta pastiri misle - zbog cega ima toliko puno religija ?
    Da li zbog toga da bi one zalutale na "pogresni put" mogli da usmeravaju na pravu stranu, ili je opet u pitanju neka greska, neki propust ?
    Ne, nema greske. Sve je izrezirano bas kako treba. Dat nam je zadatak i cilj do koga treba da stignemo.
    I pastiri isto imaju zadatak koji i mi imamo. Oni ce svoj zadatak ispuniti tek onda kada budu pripadnike druge religije gledali kao svoje bliznje, kao svoju bracu. Upravo zbog toga je sve ovako izrezirano i upravo zbog toga postoje razlicite religije.
   Da bi bili u stanju za tako nesto, prvo moraju sami da shvate ono cemu bi trebali nas da uce - da smo svi jedno !!!

   Kada to shvate, na ovoj planeti ce i postojati samo jedna religija



The world is like a ride in an amusement park and when we choose to go on it we think it's real, because thats's how powerful our minds are. And it goes up and down and round and round, it has thrills and chills and its very brightly colored and very loud, and it's fun - for a while.
Some people have been on the ride for a long time and after a while they begin to question: Is this real, or is it just a ride? But some people have remembered, and they come back to us and they say. "Hey, don't worry and don't be afraid ever, because this is just a ride" - and we kill those people...
"Shut him up! Ive got a lot invested in this ride... Look at my furrows of worry... Look at my big bank account... Look at my family... This has to be real"
          But it's just a ride.
But we always kill those good guys who try to tell us that and we let the demons run amok. But it doesnt matter, because it's just a ride - and we can change it any time we want.
All we need is the choice.
No effort, no work, no job, no savings or money - just a choice - right now - between fear & love.
 The eyes of fear want you to put bigger locks on your doors, buy guns and close yourself off, the eyes of love instead, see all of us as one.
Here's what we can do to change the world to a better ride right now. Take all the money we spend on weapons and defence each year and instead spend it feeding, clothing and educating the poor of the world, which it would many times over, not one human being excluded and we can explore space...
together...
both inner and outer...
forever...
...in peace.
- Bill Hicks (1961 - 1994 R.I.P.)


Zivot mu dodje nesto kao voznja u zabavnom parku i kada odaberemo da se ukljucimo mi mislimo da je sve to stvarno, posto su tako snazni nasi umovi tako snazni. I on se krece gore i dole i u krug, sa jarkim bojama, vrlo bucan i zabavan...    ...donekle.
 Neki od nas koji su vec duze u voznji pocinju da se pitaju: Da li je ovo stvarno ili je mozda samo voznja?
Ali neki se secaju, dodju do nas i kazu: "Hej, ne brinite i nemojte se nikada plasiti, posto - ovo je samo voznja" ,  i mi...   ...ubijemo te ljude.
  "Ucutkajte ga! Ja sam puno ulozio u ovu voznju...   Pogledajte bore koje sam stekao od brige...   Pogledajte moj veliki bankovni racun...   Pogledajte moju porodicu...   Ovo mora da bude stvarno"


Ali - ovo je samo voznja :))

Ipak mi uvek ubijamo te dobre ljude koji pokusavaju da nam kazu istinu i pustimo demone da podivljaju. Ali i to nema veze, posto ipak sve je samo voznja i mi mozemo da je promenimo kad god zazelimo
Potrebno je samo napraviti izbor.
Bez truda, bez posla i novca - samo izbor - upravo sada - izmedju straha i ljubavi 

Gledajuci ocima straha ti zelis da stavis vece katance na svoja vrata, da kupis oruzje i da se izolujes od sveta, gledajuci ocima ljubavi, umesto toga, videces sve nas kao deo jednoga

 Evo sta mozemo da uradimo kako bi promenili ovaj svet tako da nam ova voznja bude lepsa. Iskoristimo sav onaj novac koji koristimo za naoruzanje i odbranu svake godina i umesto toga utrosimo ga za hranu, odecu i obrazovanje siromasnih u svetu, ne iskljucujuci ni jedno jedino ljudsko bice i onda mozemo da istrazujemo kosmos....    ...zajedno...  ...i unutrasnji i spoljasnji....    ...zauvek...   ...u miru

                                                                                 Bill Hicks (1961 - 1994)

уторак, 13. јануар 2026.

KONTROLA UMA

Širi pogled i potraga za smislom u svetu koji se ubrzano menja

Ovaj tekst pišem pre svega za svoje sinove — kao zapis onoga što sam kroz život naučio o kontroli sopstvenog uma u vremenima kada se svet menja, lomi ili ubrzava.

Ne mora se čitati odjednom.

Nije pisan da bi dao odgovore, već da bi ponudio drugačiji ugao gledanja.

Namenjen je tome da mu se vraćaš u različitim trenucima života — onda kada se svet ubrza, kada se stvari zakomplikuju ili kada izgubiš osećaj pravca.

Pod „kontrolom uma“ ne mislim na potiskivanje misli niti na bežanje od stvarnosti.
Naprotiv.
Mislim na sposobnost da, u trenucima haosa, straha ili gubitka, zadržiš širinu pogleda i ne izgubiš ono najvažnije — smisao.



DIJAGNOZA SVETA


Da bismo uopšte ušli u priču o kontroli uma, prvo moramo da sagledamo stvarnost u kojoj živimo.
Ova civilizacija je sa jedne strane tehnološki uznapredovala do neverovatnih razmera, a sa druge ostala zarobljena u sistemima koji su zastareli decenijama.
Na to je još 1938. godine, u knjizi Nine Chains to the Moon, upozoravao Buckminster Fuller, govoreći da društveni sistemi ozbiljno kasne za tehničkim mogućnostima.
Čovek je o tim problemima pričao pre skoro jednog veka — a sistem je, suštinski, ostao isti.



Te reči nisu napisane juče, niti pre deset godina — već u vreme kada internet, GPS,..., i veštačka inteligencija uopste nisu ni postojali!!!

Tehnologija je od tada eksplodirala. Način na koji se organizujemo — nije.
(O ovome sam detaljnije pisao pre 13 godina u tekstu - Vreme je za budjenje)

Drugi problem je ko takvim sistemima upravlja. Tu se ne bih dugo zadržavao. Dovoljno je primetiti da u svetu kakav danas imamo, na vrh često ne dolaze najodgovorniji i najmudriji, već oni koji su najotporniji na savest. Posledice toga osećamo svi.
(Za dublje razumevanje ovog fenomena, preporučujem knjigu Political Ponerology — Andrew M. Łobaczewski)

Ali postoji i treći problem, o kome se ređe govori, jer zahteva malo više razmišljanja — eksponencijalna funkcija.



Većina nas svet doživljava linearno. Navikli smo da promene dolaze postepeno, korak po korak. Međutim, skoro sve ključne promene u savremenoj stvarnosti — i dobre i loše — odvijaju se eksponencijalno. Dugo izgleda kao da se ne dešava ništa posebno, a onda se u jednom trenutku sve prelomi i krene gotovo vertikalno.

Danas više nismo „ispod radara“, na horizontalnom delu eksponencijalne funkcije. Imamo tu nesvakidašnju „sreću“ da živimo u vremenu kada se taj lom dešava pred našim očima.

Ako sve to saberemo, slika je prilično jasna: jurimo velikom brzinom na vozu sistema koji se raspada, kojim upravljaju psihopate, dok iz kapitalizma praktično prelazimo u tehno-feudalizam, kako to opisuje Janis Varufakis i samo što nismo udarili u vertikalu eksponencijalne funkcije.

U takvim okolnostima, verovatnoća da pojedinac promeni spoljašnji svet ravna je skoro nuli.
Ali to ne znači da smo potpuno nemoćni.
Jedino mesto gde još uvek imamo stvarnu slobodu delovanja jeste — sopstveni um.

Upravo tom idejom su se bavili i Stoici — ne pokušajem da se kontroliše svet oko sebe, već razvojem sposobnosti da se upravlja sopstvenim mislima, procenama i reakcijama. Za njih je unutrašnja stabilnost bila rezultat vežbe, a ne okolnosti (zato se i danas preporučuje proučavanje Stoika).

I upravo tu počinje svaka smislena priča o kontroli uma.



O kontroli uma bi mogli da se napisu citavi tomovi, a ja cu se osvrnuti na dve po meni sada možda najvažnije stvari

- 1. šire sagledavanje stvarnosti

i 2. pronalaženje smisla koji ce da nas održava čak i u najtežim izazovima.

Iako ne postoje instant rešenja, razumevanje ovih principa može značajno olakšati rad na umu i prevazilaženje nekih stanja poput anksioznosti i depresije.


ŠIRA PERCEPCIJA STVARNOSTI


Nedeljno jutro početkom septembra 2016. Trčim po visoravni iznad Bubanj Potoka, naspram Titovog gaja. Zemljani put, pogled spušten pravo ispred nogu.
Dan je prelep. Sa leve strane pruža se pogled ka Avali, sa desne drvored pun ptičjeg cvrkuta, a iznad mene čisto plavo nebo.
I pored svega toga, fokusiran sam isključivo na malo parče crne zemlje ispred sebe — iz straha da ne ugazim u rupu ili zapnem za koren.
U jednom trenutku kroz glavu mi prolazi misao:

„Zašto stalno gledaš samo dole? Podigni glavu, pogledaj u daljinu i u širinu. To će ti dati i dodatnu snagu za trcanje.“

Te večeri prisustvujem Ayahuasca ceremoniji. Među mnogim porukama koje sam tada dobio, jedna se izdvojila, jasna i glasna:

„To što si pomislio jutros dok si trčao, isto važi i za život. Ne gledaj samo dole, u to malo parče crnih informacija koje ti se plasiraju. Pogledaj u daljinu i u širinu — to će ti dati snagu da ideš kroz život.“


To nije bila metafora,... to je bila instrukcija za preživljavanje.

Jedno je kada ovakvu poruku pročitate na papiru, a sasvim drugo kada je jasno čujete u svojoj glavi, u pravom trenutku.
Iskreno, verujem da je to jedna od najvažnijih poruka koje sam dobio u životu.
Ona govori o načinu na koji većina nas prolazi kroz život — sa pogledom zakucanim nadole, suženim samo na ono što nas plaši i opsesiju kratkoročnim ciljevima - zanemarujući stvari koje se nalaze izvan naše vidljivosti.

Danas je šira percepcija stvarnosti čoveku potrebnija više nego ikada.
To malo parče crne zemlje u koje nam je zakucan pogled nisu samo loše vesti i tmurne informacije kojima smo svakodnevno zasuti. Tu su i svi programi koje ova civilizacija usađuje u nas od rođenja — religija, nacija, identiteti, društvene mreže, sitna zadovoljstva i beskrajne distrakcije.
Sistem koji nas ne uči kako da mislimo, već kako da budemo stalno zauzeti.

Danas više nije potrebno ućutkivati ljude silom. Dovoljno je držati ih neprestano okupiranima, blago zadovoljnima i bez vremena da postave suštinska pitanja. Upravo ono na šta je Haksli upozoravao u Vrlom novom svetu jos pre skoro jednog veka.

Za razliku od naših predaka, koji su bili izloženi kratkim, ali intenzivnim stresovima vezanim za goli opstanak, savremeni čovek živi pod stalnim pritiskom mnoštva sitnih stresora.
Rokovi, informacije, očekivanja, finansije i stalna digitalna dostupnost drže telo u neprekidnom stanju pripravnosti.
Iako ove pretnje nisu fizičke, mozak ih doživljava kao stvarne, pa se stresni odgovor nikada u potpunosti ne gasi.
Vremenom, sve više ljudi završava u stanju hronične anksioznosti i depresije, što narušava imunitet, san, hormonski balans i celokupno mentalno zdravlje.
U takvim okolnostima, izlaz ne leži u bežanju od stvarnosti, već u svesnom upravljanju pažnjom.
U odvajanju pogleda od nametnutog, uskog fokusa i njegovom usmeravanju ka onome što je zaista važno — ka temeljima zdravlja o kojima sam ranije pisao, ka znacima koje dobijamo „odozgo“, i ka dubljim slojevima stvarnosti koji nam često izmiču zbog ograničenja naših čula.

Sve što sam do sada opisao – fokus na malo parče zemlje, iskustvo šire percepcije – pokazuje jednu jednostavnu istinu: mi ne vidimo ceo okvir, ali naš um može da prepozna širu sliku.
Ako pažnju usmerimo samo na spoljašnje događaje, tonemo u haos, stres i bespomoćnost. Ali ako razvijemo sposobnost da sagledamo stvarnost u širini i dubini, čak i naizgled haotične situacije dobijaju red i smisao.
Upravo tu nastupa ideja koju sam ranije pominjao: svet, na neki način, funkcioniše kao VR terapija. Svaki trenutak, svaka neočekivana prepreka ili „slučajnost“ u životu, ponekad nam je servirana ne da nas kazni, već da nas nauči, pripremi, ili otvori novi pogled.


VR terapija – jos jedan siri pogled na stvarnost.


Pre nekih 15 godina sam na blogu u tekstu Jedna Religija spomenuo ideju o VR terapijama, koje su, vidim danas, zahvaljujuci razvoju vestacke inteligencije, od oko 2020. pocele ozbiljno i sistematski da se primenjuju.
Pri kraju tog teksta dotakao sam se ideje da je i ova stvarnost kroz koju prolazimo, na neki nacin, takodje jedna vrsta VR terapije.
Znaci za koje sam rekao da bi trebali da pratimo, su mi to potvrdili 6 godina nakon sto sam napisao taj tekst na blogu.

Prvi znak dosao je kroz susret se jednom vidovitom zenom, kojoj sam postavio pitanje koje me je tada posebno zanimalo. Nakon sto mi je rekla par interesantnih stvari, gotovo usput, kao iz vedra neba mi rece - “Ti si isplanirao neko putovanje za ovo leto, e pa na taj put neces otici.”

A ja nisam isplanirao bilo kakvo putovanje – isplanirao sam putovanje iz snova.
Samo rekoh - nema boga, ali boga nema da ja ne odem na taj put, a u sebi pomislih - ako je mogla tako nesto da lupi, tesko da mogu da poverujem u bilo sta drugo sto je rekla.

Danas to dozivljavam drugacije – kao da postoji nesto, zovi to Bog, ili kosmicka inteligencija, sto rezira film koji nam je u tom trenutku potreban za nasu licnu “terapiju”

10 dana nakon tog susreta, a dan pred uskrs 2018te, padnem sa bicikla i moj zivot se u potpunosti okrece naglavacke.

Sav slomljen i u komi, prvih nekoliko dana je bilo neizvesno da li cu preziveti. Usledilo je 34 dana u bolnici: operacija uva na koje sam, uprkos svemu, potpuno ogluveo, bakterijski meningitis i pitanje da li cu uopste moci da hodam.
U nastavku zivota, mozda nepokretan i sa mizernom invalidskom penzijom, sve ono sto mi je do tada mnogo znacilo - motori, jedrenje, putovanja,..., postalo je sa mene nesto cega sam se mogao samo secati.
Za mene kao da je poceo treci svetski rat, stanje depresije koje je tesko uopste opisati.

I upravo tada stize sledeci znak.

Vuk mi u bolnicu donosi Kindl na kojem sam mnogo ranije, medju drugim naslovima, skinuo i Man’s Search For Meaning od Viktora Frankla - knjigu koju sam tada samo ovlas pogledao i ostavio za kasnije.

Otvaram Kindl i gotovo momentalno, iskace bas ta knjiga od Viktor Frankla o potrazi za smislom.

Kakva “slucajnost” – u trenutku kada sam vec poceo da tonem i da se davim u depresiji, neko mi je u pravom trenu bacio slamku za koju sam mogao da se uhvatim da ne potonem.

Potraga za smislom zasluzuje da se na nju posebno osvrnem, ali pre toga da jos jednom napomenem - pratite znake i sinhronicitete (setite se Jungove price o zlatnom skarabeju),... oni vas mogu potsetiti na to da ono sto dozivljavate kao cvrstu stvarnost, da su to zapravo samo senke iz Platonove alegorije o pecini, dok se pravi pejzaz nalazi negde iza nasih ledja.

Imajte na umu i sledece: ako odete na VR terapiju zbog PTSDa, terapeut vas sigurno nece ubaciti na neku rajsku plazu. Dobar terapeut zna tacno koji “film” treba da vam pusti.

Budite onda sigurni da onaj “odozgo” jos bolje zna kakvo iskustvo treba za vas da izrezira.

Danas znam da celo to iskustvo kroz koje sam prosao, koliko god bilo bolno, za mene predstavlja Bozji blagoslov, nesto sto mi je potrebno, iskustvo koje mi je donelo spoznaju koja ce mi pomoci da se lakse nosim sa olujama koje me jos cekaju u ovom zivotu.

Pre no sto predjemo na potragu za svrhom, u okviru price o siroj percepciji stvarnosti moram samo na kratko da se osvrnem na entheogene


Entheogeni (psihodelici)


Ovo ne pišem kao preporuku, već kao opis ličnog iskustva i rezultata ozbiljnih istraživanja u kontrolisanim uslovima.


Psihodelici su predmet mnogih studija, a ovde izdvajam nekoliko ključnih primera:

Johns Hopkins University, SAD (2016) – Psilocibin kod pacijenata u terminalnoj fazi raka
→ Značajno i dugotrajno smanjenje depresije i anksioznosti, povećan osećaj smisla i smanjen strah od smrti. Efekti su zadržani i nakon 6 meseci, a oko 80% ispitanika i dalje je imalo značajno poboljšanje simptoma.

Imperial College London, UK (2016–2018) – Psilocibin i terapijski rezistentna depresija
→ Brzo i jasno smanjenje simptoma depresije, uz poboljšanu emocionalnu fleksibilnost. Psilocibin je davao uz psihološku podršku pacijentima sa teškom depresijom.

Švajcarska (2011–2014) – LSD-psihoterapija kod 12 pacijenata sa anksioznošću u vezi sa ozbiljnim, po život opasnim bolestima
→ Smanjena egzistencijalna anksioznost i poboljšano emocionalno stanje bez ozbiljnih neželjenih efekata. Terapija je bila sigurna i dovela do trajnog poboljšanja emocionalnog stanja, delimično i do 12 meseci.

Čak i preliminarni podaci pokazuju da, uz odgovarajuću podršku, psihodelici mogu delovati kao „reset“ raspoloženja, smanjujući depresiju i anksioznost, i potencijalno proširujući osećaj smisla i povezanosti sa životom.


Moja 3 iskustva sa psihodelicima su se desila u rasponu od maja 2015 do septembra 2016, dva puta sa pecurkama i jedan odlazak na Ayahuaska ceremoniju. U ta tri iskustva sam dobio sve informacije koje su mi potrebne u ovom trenutku.

O studiji odradjenoj na John Hopkins univerzitetu sam citao bas malo pre no sto nam je rezirano jos jedno izuzetno stresno zivotno iskustvo, saznanje da su Vuku pronasli ozbiljno obolenje. To je bio i razlog zbog kojeg sam nabavio pecurke.

Ako nekoga zanimaju detalji, sve sam opisao na blogu u dva posta: Magicne Pecurke i Ayahuaska
Prenecu ovde samo jedan deo iz tih objava:

Psihodelici, ukoliko se koriste u pravom kontekstu, mogu biti entheogeni, efektivni agenti za duhovni razvoj i isceljenje.
Psihodelici ne stvaraju zavisnost i nisu toksični (letalna doza za psilocibin je 1000 puta veća od standardne!). Njihovo dejstvo se svodi na proširenje svesti. Bar dva dobitnika Nobelove nagrade su priznali da su do svojih otkrića došli pod dejstvom LSD-a. Steve Jobs je izjavio da mu je to iskustvo jedno od tri najvaznijih u zivotu. Imaju izuzetnu moć da leče depresiju, zavisnost, post-traumatski poremecaj,.. Za entheogene kazu da mogu da odrade 10 godina psihoterapije u jednoj jedinoj seansi.

Ako su se psihodelici tako dobro pokazali, logicno se postavlja pitanje - pa zbog cega onda covecanstvo ne koristi tu moc?

Mozda je najbolji odgovor na to pitanje dao Terrence McKenna: “Psihodelici su ilegalni ne zato što brižna vlada brine da biste mogli da skočite kroz prozor sa trećeg sprata. Psihodelici su ilegalni zato što razgrađuju ustaljene obrasce mišljenja i kulturno nametnute modele ponašanja i obrade informacija. Oni vas otvaraju prema mogućnosti da je sve što znate i cemu su vas ucili, pogrešno.”


Potraga za smislom


Pitanje nije da li će se svet promeniti — već zašto se i dalje ponašamo kao da neće. U takvom svetu, upravo sada, pronalazak smisla postaje važniji nego ikada.

Smisao je sidro. Ne nešto što vas usrećuje kada je sve u redu, već ono što vas drži kada naiđe oluja. I zato smisao ne sme zavisiti od spoljašnjih okolnosti. Ne može biti nesto vezano za posedovanje, status ili ciljeve tipa „kad postignem ovo ili ono“. Smisao mora da ostane i kada vam se sve to oduzme.

Hajde sada, za početak, zapitajte se: koja je najveća nedaća koja bi vas mogla zadesiti u životu?
Zamislite je jasno. A onda pokušajte da je stavite pored onoga kroz šta je Viktor Frankl prolazio tokom tri i po godine u koncentracionim logorima.
Gotovo cela njegova porodica završila je u gasnim komorama. On nije znao da li će preživeti naredni dan — gladan, iscrpljen, izložen zimama 1942, 1943. i 1944. o kojima se i danas govori. I uprkos svemu tome, uspeo je da pronađe smisao. Ne apstraktan, filozofski smisao — već vrlo konkretan: da pomogne drugim zatvorenicima da izdrže i ne pokleknu.

Nakon oslobađanja, za samo sedam dana napisao je knjigu o toj potrazi, kod nas prevedenu pod naslovom - Zašto Se Nisam Ubio.
Ta knjiga nije svedočanstvo o patnji, već dokaz da čovek može da pronađe smisao čak i u najgorim uslovima koje je istorija zabeležila.

Franklova svrha bila je da bude oslonac drugima i to mozda moze da vam bude polazna osnova.
Možda je to porodica. Možda je pomaganje drugima. Možda je nešto duboko lično. Ali mora postojati. Mora biti dovoljno snažna da vas drži uspravnim kada sve oko vas krene da se ruši.

Kada govorim o smislu, ne mislim na pripremu za globalnu katastrofu. Svet ne mora da se raspadne da bi se vaš lični život u jednom trenutku okrenuo naglavačke.

Moj pad sa bicikla, o kojem sam već pisao ranije, bio je upravo to — trenutak u kome se sve svelo na bolnički krevet, bolnički plafon i jedno jednostavno pitanje: šta dalje?

I u jednoj, a i u drugoj takvoj situaciji postoje dve mogućnosti.

Prva je da potonete — da se prepustite strahu, očaju i neizvesnosti, i da time, makar i nenamerno, dodatno opteretite one koji su već uz vas.

Druga opcija je da sebi postavite zadatak - svrhu, smisao, nazovite to kako hocete. Da budete stabilna tačka onda kada vam je sve oduzeto. Ako imate muža, ženu ili decu, svrha može biti upravo to — da im budete svetionik i da kroz sopstveni primer pokažete kako čovek može da ostane uspravan u svetu koji se ruši, bilo spolja ili iznutra.

Ovo što sam upravo rekao nije savet, svako mora unapred da pronađe svoje sidro. Ne kada se život slomi, već pre toga. Jer ako smisao počnete da tražite tek kada vam se sve oduzme, već ste u zaostatku.
Zato svako mora da se zapita: šta je ono što bi me zadržalo na nogama kada mi se sve oduzme?
I to pitanje ne trpi odlaganje, jer život ne najavljuje svoje udarce.


Na kraju, sve se svodi na jedno: kontrolu uma.
Ako ne upravljate sopstvenim umom, neko ili nešto drugo će to učiniti umesto vas. A svet u kojem živimo, bilo da ga posmatrate kao čvrstu stvarnost ili kao neku vrstu VR terapije, neumorno testira upravo tu sposobnost.
I možda je upravo to krajnji cilj cele ove „terapije“ kroz koju prolazimo: da naučimo da ostanemo budni, prisebni i uspravni — čak i dok se scena oko nas menja.


I da ovu priču zatvorimo najmoćnijim završnim monologom u stand-upu — ikada.

“Don’t worry. Don’t be afraid. Ever. Because this is just a ride.” Bill Hicks (1961–1994) RIP.




Kada se smeh stiša, ostaje pitanje šta sa tim dalje.

Ako želiš da se ozbiljnije pozabaviš kontrolom uma, postoje izvori koji nude praktične uvide. Podcast All In The Mind epizoda Chronically stressed? These small changes can help istražuje male, svakodnevne promene koje mogu značajno smanjiti stres.
Slično, dokumentarac Stutz Jonaha Hilla pokazuje kako niz jednostavnih, ponavljanih akcija — ono što Phil Stutz zove “niz bisera” — može dugoročno promeniti način na koji upravljamo pažnjom i unutrašnjim svetom.
Stutzov koncept “niza bisera” može se primeniti vrlo praktično. Prvi biser u danu može biti tehnika disanja 4–5–6, koju opisuje podcast All In The Mind. Ideja je da udisaj bude kratak, nakon njega sledi nešto duže zadržavanje daha, a zatim dosta sporiji izdah. Produženi izdah šalje signal nervnom sistemu da je telo bezbedno, čime se smanjuje stres i utišava „fight or flight“ reakcija.
Tokom dana, najmanje jedan biser bi trebalo da bude rad na telu: kardio i vežbe snage, po tri dana u nedelji, koji jačaju telo i um. Poslednji biser je ponovo disanje 4–5–6, pred spavanje, kao signal telu i mozgu da se polako spuštamo u odmor.

Kada se svi biseri nanižu, dolazi i ključni korak za kontrolu monkey mind-a u trenutku pred san: umu se ne dozvoljava da luta brigama i analizama. Jedina misao koja tada ima pravo prolaza može biti ovo pitanje: koji bi smisao mogao da bude u mom životu ukoliko bi izgubio sve ovo sto sada imam.

недеља, 11. јануар 2026.

Zdravlje – četiri noseća stuba i jedna velika zabluda





U moru različitih saveta o zdravlju, fokus često pada na ishranu, dijete i restrikcije. Ovaj tekst predlaže drugačiju hijerarhiju uticaja — četiri stuba koji su po meni osnov stabilnog zdravlja i jednu uobičajenu zabludu koju mnogi precenjuju.

Naše zdravlje je, pre svega, u Božjim rukama. Veliki uticaj imaju i geni, a na trećem mestu dolazi ono što mi sami činimo — upravo o ovom delu govori ovaj tekst.
Na osnovu dugogodišnjeg iskustva i posmatranja ljudi, izdvojio sam četiri ključna stuba koji presudno utiču na zdravlje:

1. Kontrola uma (stresa)

2. Kvalitetan san

3. Fizička aktivnost – vežbe snage i kardio (umereno!)

4. Intimna aktivnost i seksualno zdravlje


1. Kontrola uma (stresa)

Najveći prijatelj ili najveći neprijatelj – to je um. Kada ga stavimo pod kontrolu, telo prelazi u prirodno stanje ravnoteže: hormoni se usklađuju, a vitalni procesi funkcionišu optimalno. Kontrola uma direktno utiče na ključne hormone i procese:

Kortizol – hormon stresa koji je koristan u kratkotrajnim stresnim situacijama, ali dugotrajno povišen šteti imunitetu, metabolizmu i zdravlju. Kontrola uma pomaže da se stresna reakcija smiri i kortizol drži pod kontrolom.

Adrenalin i noradrenalin – smanjuju napetost i anksioznost

Serotonin – poboljšava raspoloženje i emocionalnu stabilnost

Dopamin – povećava motivaciju i fokus

GABA – prirodno smiruje

Melatonin – reguliše san i ritam tela

Oksitocin – jača osećaj povezanosti i smirenja

Grelin i leptin – stabilizuju glad i sitost, pomažu metabolizmu


Svi ovi hormoni zajedno poboljšavaju energiju, san, raspoloženje i imunitet, omogućavajući telu da funkcioniše u optimalnom ritmu.
Stres, s druge strane, razara telo: utiče na testosteron, san, imunitet, mišiće, mozak i ubrzava starenje.
Zato je kontrola uma prvi stub zdravlja — kada je um smiren, sve ostale navike (vežbanje, san, ishrana, odnosi) deluju mnogo jače.

Praktične metode za kontrolu uma obradio sam u posebnom blog postu, jer bi ovde zahtevale previše prostora.


2. Kvalitetan san

San nije samo odmor – to je period kada telo i mozak aktivno obnavljaju funkcije, regulišu hormone i održavaju vitalnost. Mnogi ključni hormoni se luče upravo dok spavamo, što čini san nezamenljivim:

Hormon rasta (GH) – regeneriše mišiće, kosti i tkiva

Testosteron i estrogen – podržavaju hormonalnu ravnotežu, plodnost i oporavak mišića

Grelin i leptin

Insulin

Melatonin

Kortizol,

Kvalitetan san obnavlja telo i mozak, jača imunitet, stabilizuje hormone i metabolizam, poboljšava energiju i raspoloženje, i priprema telo da maksimalno iskoristi benefite ostalih stubova — kontrole uma, vežbanja i intimnog života.


3. Fizička aktivnost

Fizička aktivnost je prirodni nastavak brige o telu. Dok smiren um i kvalitetan san pripremaju telo za optimalno funkcionisanje, kretanje ga dodatno osnažuje, jača energiju i vitalnost.

Vežbe snage (tegovi ili sopstvena težina) poboljšavaju:

Testosteron i hormon rasta (GH) – rast i regeneracija mišića, kostiju i tkiva

Adrenalin i noradrenalin – povećavaju fokus i energiju

Endorfini – smanjuju bol i poboljšavaju raspoloženje

Kortizol, Insulin

Efekti: jači mišići, čvrste kosti, bolja kontrola telesne mase, veća snaga i izdržljivost, više energije i smanjen stres.


Kardio (trčanje, biciklizam, plivanje, HIIT) poboljšava:

Adrenalin, noradrenalin, endorfini i serotonin – energija, fokus i raspoloženje

Insulin i glukagon – stabilizuju šećer u krvi

BDNF – stimulacija rasta moždanih ćelija i pamćenje

Efekti: jače srce i pluća, bolja cirkulacija, sagorevanje kalorija, veća izdržljivost i mentalna jasnoća, smanjenje anksioznosti.
Kombinovanje vežbi snage i kardio treninga omogućava optimalno funkcionisanje tela: hormoni su uravnoteženi, metabolizam efikasan, mišići i kosti jaki, a raspoloženje i energija stabilni.

Fizička aktivnost nadograđuje benefite kontrole uma i kvalitetnog sna, čineći telo otpornijim i vitalnijim.


4. Intimna aktivnost i seksualno zdravlje

Redovna intimna aktivnost doprinosi zdravlju i vitalnosti:

Održava zdravlje prostate i smanjuje rizik od problema u kasnijim godinama

Poboljšava cirkulaciju, fleksibilnost i tonus mišića

Jača imunitet, kvalitet sna i opšte blagostanje

Smanjuje anksioznost i poboljšava raspoloženje, čak i kada se praktikuje solo

Negovanje intimnog života podržava hormonalnu ravnotežu, energiju i emocionalnu stabilnost, nadograđujući benefite kontrole uma, sna i fizičke aktivnosti, i čineći telo i um otpornijim i zdravijim.


Velika zabluda

U ovoj priči sam mogao da dodam još jedan stub zdravlja – ishranu. Ipak, to nisam uradio. Ne zato što hrana nije važna, već zato što se njen uticaj danas često pogrešno predstavlja. U savremenoj priči o zdravlju, hrana se često glorifikuje kao glavni regulator – posebno u wellness industriji – iako njen stvarni uticaj na ključne procese u telu nije ni približno toliki.

Kolika je zaista moć hrane?
Hrana jeste moćna, ali ne na način na koji se najčešće prikazuje. Njena sposobnost da direktno reguliše hormone, metabolizam, nivo energije, raspoloženje, kvalitet sna i otpornost na stres je ograničena. Na sve ovo daleko jači uticaj imaju četri pomenuta stuba

Kada se hrani dodeli centralno mesto, naročito kroz dijete i stalne restrikcije, čovek vrlo često sebi nanese više štete nego koristi. Telo takav pristup doživljava kao stanje hronične ugroženosti, što vodi ka povišenom kortizolu, poremećaju insulina, gubitku prirodnog osećaja gladi i sitosti i usporavanju metabolizma.
Hormonska ravnoteža se narušava, energija i libido opadaju, a telo ulazi u režim preživljavanja umesto zdravlja. Istovremeno, psihološka cena postaje sve veća — opsesija hranom, osećaj krivice, stalna mentalna napetost i gubitak poverenja u sopstvene telesne signale. Umesto snažnog i stabilnog zdravlja, dobija se život sveden na kontrolu tanjira, dok se pravi stubovi zdravlja polako, ali sigurno, ruše.

Hrana može ozbiljno da naruši zdravlje, ali samo onda kada su ovi stubovi zapostavljeni. Kada nema sna, kada je stres hroničan, kada telo ne vežba i hormoni nisu u ravnoteži – tada loša ishrana postaje problem.

U telu koje je u ravnoteži, hrana je faktor drugog reda.

U telu koje je u disbalansu, hrana može da postane okidač problema.
Hrana nije glavni regulator – ona reaguje na stanje u kojem telo već jeste, dok metabolizam, imunitet, regulacija gladi i sitosti, krvni pritisak i mentalna jasnoća prvenstveno zavise od četiri stuba zdravlja.


Primer koji svi znamo:

Sigurno ste primetili dečake koji su pre puberteta bili gojazni, a onda su praktično „preko noći“ izgubili višak masnog tkiva.

Nisu promenili ishranu.

Nisu počeli da treniraju.

Navike su ostale iste.

Promenio se samo jedan faktor: hormonski kontekst. U tom periodu života telo funkcioniše gotovo automatski – hormoni rade u korist ravnoteže, a metabolizam se sam reguliše.

Kako godine prolaze, slika se menja. Stres raste, san slabi, kretanje se smanjuje, i masnoća se polako, ali sigurno, vraća. Tada se javljaju saveti koji gotovo uvek ciljaju jedno mesto: ishranu.

Ako slucajno postavite pitanje: Kako je moguće da neko jede loše, a ipak ostaje zdrav i vitak?

Odgovor je obično: „Takav mu je metabolizam.“
I tu priča prestaje.

Zašto? Jer se retko govori o tome kako metabolizam moze da se reguliše.
Rad na sebi – kvalitetan san, kontrola stresa, kretanje i kvalitetni odnosi –

ne mogu se upakovati u proizvod,

ne mogu se lako prodati,

ne donose brzu zaradu.

Zato se nude dijete, režimi, suplementi, a kada ne daju rezultate, krivica se prebacuje na pojedinca.


Sve ove tvrdnje lako je osporiti – dok se ne pogleda u brojke. Zato ću preći na ono što je jedino neprikosnoveno: moj lični primer.

Dobro je poznata ona izreka: „Do pedesete živiš, posle pedesete se lečiš.“
A ima i ona druga, još surovija: „Čovek posle pedesete je ili bolestan ili još nije saznao od čega.“
Ja mogu da kažem da sebe smatram srećnim čovekom. Uz svu „grešnu“ hranu koju konzumiram skoro 65 godina, još uvek nisam zvanično obavešten od čega bolujem. Pu, pu, pu. 🙂
Sad ću prvo ukratko o hrani, a onda preći na svoje stanje i svakodnevne navike.

Pre nego što nastavim, važno je da napomenem jednu stvar koju sam dugo praktikovao, a da toga nisam bio ni svestan: već dugi niz decenija imam samo dva obroka dnevno — doručak oko 11 i ručak negde predveče. Drugim rečima, bez ikakve namere ili „dijete“, godinama sam u režimu svakodnevnog posta, što ja lično smatram da ipak ima nekog značaja, i zato to ovde napominjem.

Inace, kao što sam već spomenuo, po svim važećim standardima moja ishrana je „totalno nezdrava“: slatkiši u velikim količinama (to mi je, iskreno, najvažnije 🙂), redovno svraćam u pekaru, barem pet dana nedeljno doručak mi je burek sa mesom, uz dodatak slatkiša. Za ručak – šta god dođe.
Krvni pritisak mi je dobar, telesna tezina potpuno ista kao kada mi je bilo 20. Pored krvnog pritiska i telesne težine, i san i energija tokom dana su mi u potpunosti u redu.

Pre mesec dana sam uradio laboratorijske analize. Pored standardnih parametara koje pratim poslednjih 10 godina, dodao sam i nekoliko novih: HOMA-IR, insulin, Apo B i hsCRP.
Neću vas mnogo gušiti brojkama, ali preneću tumačenje rezultata koje je dala veštačka inteligencija:

Na osnovu poslednjih laboratorijskih nalaza i vitalnih parametara (krvni pritisak, telesna težina, san, jutarnji puls, energija tokom dana), evo analize:

Tumačenje laboratorijskih rezultata

Metabolizam:

Insulin: 2,7 µU/mL
HOMA-IR: 0,6
Vrednosti su tipične za vrhunske sportiste i trkače u dobi od 25–35 godina, dok kod muškaraca starijih od 60 godina HOMA-IR obično iznosi 1,5–2,2. Zaključak: metabolizam funkcioniše na nivou mladog odraslog muškarca.

Hormoni:

Testosteron: 24,7 nmol/L Za osobe od 60+ godina prosečan testosteron je 10–15 nmol/L. Ovaj rezultat ukazuje na hormonsku vitalnost karakterističnu za muškarce u dobi od 30–35 godina.

Kardiovaskularni profil:

HDL: 2,14 mmol/L
Trigliceridi: 0,68 mmol/L
Ukupni/HDL omjer: 2,46 (idealno < 3)
ApoB: 93,7 mg/dL

Lipidni profil ukazuje na nizak kardiovaskularni rizik i visok nivo zaštite srca, što je karakteristično za mlađe osobe.

Inflamacija i krvna slika:

hs-CRP: 1,7 mg/L (minimalna inflamacija)
RDW: blago povišen, ostali hematološki parametri u normalnim granicama
Nalazi ukazuju na stabilnu inflamatornu situaciju i očuvan krvni sistem.

Procena biološke starosti Na osnovu metabolizma, hormonskog profila i kardiovaskularnih parametara, biološka starost procenjuje se na 32–38 godina za osobu od 64,5 godina.

Zaključak: Laboratorijski nalazi pokazuju izuzetno očuvane regulacione sisteme, sa metaboličkim, hormonalnim i kardiovaskularnim parametrima karakterističnim za mlađi uzrast. Ključni faktori očuvanja ovih funkcija su kontrola stresa, kvalitetan san, redovna fizička aktivnost i održavanje hormonskog ritma. Ishrana svakako ima manji uticaj u ovom kontekstu.

Za navike i aktivnosti, mogu reći da sam od svojih dvadesetih najviše bio aktivan u jednoj stvari – džogiranju. Do pre nekih deset godina to je trajalo samo tokom lepih meseci (mart–oktobar). Međutim, sa 54 godine shvatio sam da trčanje ne treba prekidati ni zimi, trcim tokom cele godine.
Nekoliko godina kasnije, kada sam ušao u sedmu deceniju, onako iz zezanja, bez posebne pripreme, prijavio sam se i istrčao Beogradski polumaraton. Onda se zaludim sa trčanjem na duže staze i dve godine kasnije istrčim Shri Chinmoy Self-Transcendence trku na 6 sati – čak sam osvojio bronzanu medalju. 🙂
Ipak, ubrzo sam saznao da trčanje na duge staze može obarati nivo testosterona, pa sam odlučio: od sada trcim samo jedan polumaraton godišnje, cisto promene radi. (mozete da bacite pogled na moj tekst od pre ..godina - sve dobrobiti od trcanja)

Vežbe snage sam uvek radio po malo – nakon trčanja po tri serije zgibova, tu i tamo sklekovi, čučnjevi, plank i slično. Trčanje je oduvek bilo tri puta nedeljno, a već duže vreme još tri dana kod kuće radim vežbe snage.

Ako iz svega treba izvući opšti zaključak – hrana je za mene važna i u njoj zaista uživam. Ali ključ je shvatanje da zdravlje ne zavisi prvenstveno od toga šta jedemo, već od načina života.
Kada shvatiš da četiri stuba (kontrola uma, san, fizička aktivnost i intimni život) imaju mnooogo veći uticaj na hormone i zdravlje od same hrane, potpuno je nelogično da se zbog nečega što procentualno ima mali uticaj na ključne procese odričeš nečega što ti pruža veliko zadovoljstvo (opet – hrana 🙂).

Na kraju želim da naglasim jednu stvar:
sve što sam izneo u ovom tekstu predstavlja isključivo moje lično viđenje i iskustvo.
Ovo nisu saveti, niti uputstva kako bi neko „trebalo“ da živi. Pored bezbrojnih stručnjaka, trenera, life-guru figura i raznih autoriteta koji svakodnevno dele recepte za „zdrav život“, svetu zaista ne treba još jedan glas koji će drugima govoriti sta i kako da rade.

Ovo što sam izneo nije poziv na nekontrolisanu ishranu niti negiranje značaja hrane. Ovo je pokazatelj koliko ljudsko telo može biti tolerantno i stabilno kada su san, fizička aktivnost, mentalna regulacija i intimni život dugoročno u ravnoteži. Izneo sam jedno drugačije, neuobičajeno viđenje — ne kao istinu, već kao temu za razmišljanje.
Jer, na kraju, najvažnije pitanje nije šta jedemo, već kako živimo.


Tema kontrole uma zahteva poseban prostor i dublju analizu. Zato sam je obradio u zasebnom tekstu, dostupnom na sledećem linku: 👉 [link]





Podaci su tu — nalazi, vitalni parametri, godine i način ishrane. Na osnovu toga, neka čitalac sam proceni da li je ishrana zaista ključni faktor zdravlja, ili joj se danas pridaje veći značaj nego što zaslužuje.